NEMANJA STJEPANOVIĆ: Presudom Karadžiću dobili smo najširi mogući uvid u način na koji je RS stvorena

Nemanja Stjepanović, istraživač beogradskog Fonda za humanitarno pravo, više od deset godina je izvještavao iz Haga za Sense, te je jedan od najboljih poznavalaca predmeta za ratne zločine vođenih u Tribunalu, pa tako i onog protiv Radovana Karadžića, prvog predsjednika Republike Srpske, osuđenog prekjučer nepravomoćno na 40 godina zatvora za genocid, progone, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, prisilno premještanje, širenje terora, protupravne napade i uzimanje talaca.

Stjepanovićeva poruka javnosti koju je putem Facebooka uputio uoči izricanja presude Karadžiću bila je: “Jednom kada bude izrečena, ne proslavljajte niti oplakujte. Pročitajte je.”

Međutim, svjesni ste bili da će ona izazvati i slavlja i oplakivanja, i žestoke reakcije na svim stranama. Na kraju presuda glasi: Karadžić je kriv za 10 od 11 tačaka optužnice i osuđuje se na 40 godina zatvora! Je li time, prema Vama, zadovoljena pravda i šta ste Vi lično, dok ste u četvrtak gledali prijenos iz Haga, osjećali?

– Posljednjih godina Haški tribunal nas je umio neprijatno iznenaditi, recimo žalbenom presudom Anti Gotovini i Mladenu Markaču, potom Momčilu Perišiću i prvostepenom Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, a nedavno i najsvježijom odlukom da Vojislavu Šešelju dozvoli praćenje izricanja presude iz dnevne sobe. U tom pogledu, imao sam malu zebnju kada je u pitanju Karadžićev slučaj, ali kako je odmicalo čitanje sažetka presude, postajalo je sve jasnije da se ovaj optuženi neće izvući.

Mislim da je pravda presudom Radovanu Karadžiću u najvećoj mjeri zadovoljena – prvo, zato što je osoba koja je bila na vrhu piramide zla osuđena na visoku zatvorsku kaznu i, drugo, zato što imamo novi prilog za razumijevanje uloge cijelog ratnog rukovodstva Republike Srpske u najgroznijim zločinima koje ljudski um može da pojmi.

Osim toga, ovo je prva presuda Tribunala koja obuhvata period cijelog rata u BiH i zahvaljujući kojoj prvi put na jednom mjestu imamo sljedeće zaključke: prvo, da zločine u dijelu BiH pod srpskom kontrolom nisu počinile grupe odmetnutih ludaka koje je bilo teško kontrolisati, već da su ubistva, istrebljenje, zatvaranja, zlostavljanja, silovanja, progoni, teror i nasilje bili dio zvanične politike i sredstvo za uspostavljanje Republike Srpske. Drugo, da Bošnjaci u Sarajevu nisu sami sebe ubijali granatama i snajperima, već da se radilo o teroru smišljenom u vrhu rukovodstva bosanskih Srba, koji je potom bez prekida tokom 44 mjeseca na brutalan način provođen u djelo.

Treće, da se isto to rukovodstvo poslužilo nezakonitim uzimanjem za taoce pripadnika Ujedinjenih nacija, što je svojevrsni uvod u srebrenički genocid jer je tada, u proljeće 1995. godine, bespovratno oslabljena mogućnost reakcije međunarodne zajednice na zločinačko ponašanje srpskog rukovodstva u BiH. I, konačno, četvrto, da bošnjački muškarci i dječaci iz Srebrenice u julu 1995. godine nisu izginuli u borbama sa srpskom vojskom, međusobnim obračunima ili da su vršili masovna samoubistva, već su žrtve genocida osmišljenog u vrhu rukovodstva Republike Srpske i u izvedbi njenih zvaničnih i hijerarhijski dobro ustrojenih i kontrolisanih vojnih i policijskih struktura.

Očekujete li da se nešto može promijeniti u žalbenom postupku?

– Ne vjerujem da će biti bitnih promjena, možda samo kazna ode malo gore ili malo dolje, vjerovatnije malo gore, odnosno na doživotnu. Jedno od rijetkih iznenađenja presude za mene je bila činjenica da je Karadžiću kao olakšavajuća okolnost uzeto to što je 1996. godine, nakon pregovora s Ričardom Holbrukom, pristao da se povuče iz politike.

Čudno je zato što se isti taj Karadžić po dolasku u Hag upinjao da dokaže da mu je Holbruk obećao imunitet od odgovornosti pred Tribunalom i da je on zato, a ne svojom bezuslovnom dobrom voljom, pristao na povlačenje sa svih funkcija. To bi, recimo, moglo biti nešto na šta bi tužilac u žalbi mogao da insistira, kao i na činjenicu da su pojedini niži zvaničnici od Karadžića za samo dio zločina za koje je on osuđen u drugim predmetima dobili doživotne kazne zatvora.

Žrtve Karadžićevih zločina očekivale su doživotnu kaznu, a za Bošnjake, najveće žrtve rata, osim Srebrenice, najvažnije je bilo da on bude osuđen i za genocid u još sedam bh. općina, što se na kraju nije dogodilo. Stoga su u prvim reakcijama ocijenili ponižavajućom presudu zbog minimiziranja zločina. Pitaju se je li ih trebalo još više pobiti da bi presuda bila adekvatna?

– Razumijem nezadovoljstvo žrtava, jer one najbolje znaju šta im se dešavalo, ali ne razumijem da se govori o političkoj presudi i tako zapravo daju argumenti onima koji žele da sve njene zaključke poreknu i odbace. Tribunal je u nekim prethodnim predmetima već presudio da genocida u BiH van Srebrenice nije bilo i očito da Vijeće sudije Kvona nije imalo snage da se tim ranijim zaključcima suprotstavi i uspostavi drugačije standarde unutar Tribunala i međunarodnog prava.

To, međutim, ne znači da sada treba stvarati atmosferu očaja i povike na Sud u Hagu, jer onda ispada da, ako nije bilo genocida, nije bilo ni zločina u bosanskohercegovačkim opštinama 1992. godine. A nije tako. Naprotiv, u velikom broju gradova i sela, praktično na cijelom području pod kontrolom bosanskih Srba, zaključuje se u presudi, počinjen je veliki broj masovnih ubistava, meta su bili muškarci, žene i djeca, ljudi su zatvarani, mučeni, što je rezultiralo potpunom izmjenom etničke slike Bosne i Hercegovine. I još nešto – u presudi Karadžiću, kao i ranije u drugim haškim predmetima, zaključeno je da su zločini počinjeni u opštinama 1992. godine imali određena obilježja genocida, ali ne s ciljem uništenja grupe i nije se došlo do zaključka o postojanju genocidne namjere.

Obrnuta stvar

Je li ovom presudom rodni list Republike Srpske dobio ovjeru u Hagu?

– Ovom presudom dobili smo najširi mogući uvid u način na koji je Republika Srpska stvorena. Ja bih ovdje razlučio legitimni zahtjev srpskog naroda, ako neko smatra da je to neophodno, na entitet unutar BiH, od zločinačkog načina na koji je on od 1992. do 1995. godine ostvarivan. Upotreba ubistava, etničkog čišćenja i genocida kao oruđa za stvaranje entiteta ili države morala bi s moralne i svake druge pozicije biti apsolutno neprihvatljiva.

Čuju se glasovi i strahovanja da bi presuda Karadžiću mogla ugroziti Republiku Srpsku. Stvar je zapravo obrnuta. Prihvatanje nalaza haških presuda, uključujući Karadžićevu, prihvatanje odgovornosti za zločine prilikom njenog stvaranja, odustajanje od permanentnog stanja revizije sudski utvrđenih činjenica moglo bi tom entitetu stvoriti novi zdrav legitimitet. No, u idealnoj situaciji u kojoj smo između sebe na temelju sudskih i na druge načine utvrđenih činjenica do kraja raščistili pitanja o tome šta nam se dešavalo tokom prošlih ratova, pitanje je da li bi nam uopšte bili potrebni entiteti u BiH, pa čak i da li bi nam bilo potrebno ovoliko malih država u regionu ili bismo se svi mogli smjestiti u jednu veliku.

Smatrate li Vi da je ovakva odluka Haškog tribunala zapravo politički kompromis i još jedna potvrda licemjerja Evrope i svijeta?

– Nema ovdje Evrope i svijeta, riječ je samo o svijesti i savjesti sudija koji sjede u Vijeću. Licemjerje Evrope i svijeta ogleda se u tome što nijemo gledaju, čak podupiru, politike današnjih političkih rukovodstava u regionu, a koje se u svojoj suštini ne razlikuju mnogo od politika koje su dovele do rata.

Možemo li se nakon svega nadati pomirenju, izgradnji boljih odnosa u regionu ili ćemo se morati pomiriti s time da smo, kako to reče Vaš prijatelj, Prijedorčanin Refik Hodžić, “dopustili da pobijedi Karadžićeva vizija o trajnom razdvajanju naroda”?

– U ovom trenutku smo miljama daleko od pomirenja na zdravim osnovama. Ono što sada imamo su zajednički rijaliti programi, saradnja među kriminalcima i primirje među političarima. Mi živimo u stanju primirja između i dalje živih ratnih rukovodstava. Međunarodna zajednica se pravi da to ne vidi, tapše naše političare po ramenu i srećna je što se makar u ovom času ne ubijamo. Oni nam ni u čemu neće pomoći, mi to moramo sami. Moramo, ali ne želimo. Naša jedina šansa su nove generacije. Ova sadašnja ne želi da pročita Karadžićevu presudu, po njoj će, kao i po mnogim prethodnim, napadati prašina, ali mastilo neće izblijediti. Ostaje nam da se nadamo da će ih novi naraštaji, recimo djeca koja se sada rađaju, pročitati prije nego što izbije novi rat. To je trka vremena.

Vučićeva retorika je ples na tankoj liniji između mira i poziva na nove sukobe

Kako komentirate izjavu srbijanskog premijera Aleksandra Vučića datu uoči izricanja presude koja glasi: “Upozoravam one koji misle da presudu protiv nekadašnjeg predsjednika RS iskoriste za politički ili bilo koji napad na RS da Srbija u skladu sa Dejtonskim sporazumom to ne smije, ne može i neće da dozvoli”?

– Meni je ton poruke, ali i njen sadržaj zvučao prijeteći i nimalo pomirljivo, kakvim Vučić pokušava i u očima dijela međunarodne zajednice uspijeva da se predstavi. Njegova retorika u kojoj govori o odbrani srpskog naroda ne razlikuje se mnogo od retorike Karadžićevog ratnog rukovodstva. Pa nisu oni, prije nego što su otpočeli kampanju zločina, rekli: “Sad ćemo sve da vas pobijemo i protjeramo”. Ne, rekli su: “Mi ćemo biti odlučni u odbrani srpskog naroda”. Zbog toga Vučićeva retorika predstavlja ples na tankoj liniji između mira i poziva na nove sukobe. On kaže da želi prijateljske odnose s liderima svih država i naroda u regionu, a u isto vrijeme kaže da će braniti srpski narod. Od koga se brani ako ne od neprijatelja

Tribunal je pokleknuo pred bahatošću i bezobrazlukom Vojislava Šešelja, a sada bilduje mišiće na Florens Hartman

Kako komentirate hapšenje bivšeg portparola Tužilaštva u Hagu Florens Hartman (Florence Hartmann)?

– Govorio sam na početku o lošim odlukama Tribunala, hapšenje Florens Hartman uoči izricanja najvažnije presude od osnivanja suda je svakako jedna od takvih. Naročito ako se ima u vidu da je Tribunal nedavno pokleknuo pred bahatošću i bezobrazlukom Vojislava Šešelja, a sada bilduje mišiće na Florens Hartman. Povrh toga, imamo situaciju u kojoj se hapsi osoba koja je presudu za nepoštovanje Suda zaradila zahvaljujući plemenitom, mada sa stanovišta Tribunala nezakonitom postupku otkrivanja ranije zatajenih dokumenata dragocjenih za sagledavanje događaja iz bliske prošlosti našeg regiona, a s druge strane ljudi koji su optužnicu za nepoštovanje suda zaslužili prijetnjama i ucjenama svjedoka u Šešeljevom predmetu danas mitinguju u centru Beograda i nema nikakvog pritiska na vlast u Srbiji da ubrza njihovo izručenje. Poznajući Florens Hartman, siguran sam da se na ovome neće završiti.

Preuzeto sa portala Dnevni avaz