Dva puta poniženi

Srpske izbjeglice iz Hrvatske koje je nakon ‘Bljeska’ i ‘Oluje’, po dolasku na teritorij Srbije, tamošnja policija privodila i predavala paravojnim formacijama, o svojoj dvostrukoj traumi uglavnom odbijaju javno govoriti. Neki su se ipak na to odvažili

Vojni kamp u Erdutu, istočna Slavonija, jednog predvečerja potkraj kolovoza 1995: stotinjak muškaraca stoji poredano u dvije vrste, između njih šeću naoružani pripadnici paravojne dobrovoljačke garde, poznatiji kao arkanovci. Njihov zapovjednik Željko Ražnatović Arkan obraća se postrojenima: ‘Vi ste izdani, vas su izdali… Mi ćemo zajedno vratiti Krajinu i ponovno zabosti srpsku zastavu na kninsku tvrđavu!’ Potom zagalami: ‘Oćemo li?’ Muškarci šute. ‘Oćemo li?’ zadere se opet. Neki vojnici prilaze muškarcima u vrsti, tuku ih. ‘Ajde, vičite oćemo’, ljutito im sugeriraju. Ponegdje se čuje kakav bojažljiv ‘hoćemo’, potom neki malo glasniji… Počinje šišanje muških glava, onako do gole kože, zatim njihovi vlasnici dobivaju deke, pa ih se upućuje u šatore…
– Tako je izgledao prvi od tri dana, koliko smo proveli u Erdutu, gdje je bilo sjedište kampa za obuku srpske dobrovoljačke garde. Nisam se obazirao na Arkanove riječi, ne bi ih bio izustio ni po cijenu života – priča nam gotovo dvadeset godina kasnije u svom uredu beogradski odvjetnik Dragan Pjevač, rođeni Ličanin iz Čitluka kraj Gospića, koji je nakon akcije ‘Oluja’ u kolovozu 1995. izbjegao iz Hrvatske.
U Erdutu su prisilno mobilizirani dobili oružje, ali ne i municiju. Arkanovi ‘Tigrovi’ ih stalno ponižavaju i vrijeđaju, neke udaraju nogama ili vežu lancima, smještaju u pseće kućice i tjeraju da odonud laju. Tako je izgledala ‘obuka’ u paravojnom kampu…
Pjevač je jedan od nekoliko tisuća prisilno mobiliziranih Srba iz Hrvatske, koji su nakon protjerivanja iz domovine utočište potražili u Srbiji: koliko su te činjenice u toj zemlji bile i ostale tabu-temom, toliko se u Hrvatskoj o tome gotovo ništa ne zna. Te priče spadaju u one još neispričane, iako je o njima i ranije trebalo progovoriti, ako zbog ničega a ono zbog ublažavanja dvostruke traume mnogih Srba iz Hrvatske tijekom ratnog doba, prvi put kada su napuštali svoje domove, drugi put u izbjeglištvu u Srbiji, kada su u policijskim racijama bez ikakvog objašnjenja pod prisilom odvođeni iz stanova u koje su se smjestili, sabirnih centara, autobusnih i željezničkih kolodvora, tramvaja, kafića i s ulica, te odvođeni u vojne kampove, a potom i na hrvatska (neki su sudjelovali i u ‘Oluji’) i, posebno, bosanskohercegovačka ratišta. Neki među njima su poginuli ili se i danas vode kao nestali. Mnogi su radi prisilnih mobilizacija, odnosno teškog kršenja ljudskih prava, tužili Srbiju, no ta država nikada nije priznala takva nedjela ili se od njih ogradila. Ondje još nitko nije procesuiran ili osuđen, kao što nitko od srpskih javnih dužnosnika nije progovorio o tim rabotama.
Naš sugovornik do rata je živio u Topuskom, a radio je u Općini Vrginmost kao sekretar Sekretarijata za opću upravu. Kaže kako su još u julu 1991. ljudi iz Vrginmosta počeli odlaziti za Srbiju; i on će, svega mjesec kasnije, povesti suprugu i dvoje djece u Beograd, nakon čega dobiva otkaz na poslu.
– Namirisao sam da bi me mogli mobilizirati, ali nakon što su na naše područje došle snage UNPROFOR-a, vratio sam se u Topusko. Bilo je to u januaru 1992., mislio sam da će Hrvatska biti priznata a rat gotov za pet-šest mjeseci, pa će normalnih ljudi opet trebati. Međutim, prevario sam se – priča Pjevač.
Nakon što je uspio vratiti stan koji je za vrijeme njegove odsutnosti uzurpirala druga osoba, pridružuju mu se supruga i djeca, a on se zapošljava kao sekretar Srpskog kulturnog društva ‘Sava Mrkalj’. U Topuskom je tada na snazi bila radna obaveza, koja je podrazumijevala čuvanje straža unatoč tome što nije bilo direktnih ratnih djelovanja. Kao nestranačka osoba, potom postaje predsjednik Izvršnog vijeća Općine Vrginmost.
– Organizirao sam civilni život: moraš institucijama rasporediti gorivo koje dobiješ, brinuti o opskrbi mještana vodom – prisjeća se tih vremena.
Uoči vojne operacije ‘Bljesak’, početkom svibnja 1995., nadao da će zaživjeti plan Z-4 koji je predviđao mirnu reintegraciju okupiranih područja. No danas mu se čini da je progon Srba planiran i prije toga.
– Sve je počelo akcijom na Miljevačkom platou 1992., napadom na zaštićena područja UN-a, kada je ubijeno četrdesetak ljudi. Nastavljeno je s akcijom Maslenica, u kojoj je poginulo 348 osoba, završeno s Medačkim džepom, akcijom HV-a u kojoj je ubijeno 88 ljudi, od toga 36 civila i 17 žena, među kojima je bila i moja majka Boja – kaže Pjevač.
Majčino je tijelo pronađeno 17 dana nakon spomenute akcije, a obitelj je podnijela tužbu za naknadu štete kada je 2003. protiv generala Mirka Norca, Rahima Ademija i drugih u Haagu podignuta optužnica za ratne zločine; prvostupanjsku su presudu dobili, no drugostupanjskom je predmet vraćen na ponovni postupak, nakon čega im je tužba odbijena, a oni moraju podmiriti desetak tisuća eura sudskih troškova.
Kada sam prvi put nakon tri mjeseca pušten na odsustvo, više se nisam vratio: pobjegao sam u jedno naselje dovoljno daleko od Beograda i ondje se mjesec dana skrivao. Tada su i prisilne mobilizacije završile. Srbija se u ovom slučaju strašno ponijela – kaže Dragan Pjevač, jedan od nekoliko tisuća prisilno mobiliziranih Srba iz Hrvatske
Nekoliko dana prije ‘Oluje’, Draganova djeca i supruga okolnim putevima ponovno odlaze za Beograd, a on ostaje u Topuskom, brinući da život tamošnjih civila koliko-toliko funkcionira. No nakon tri dana okruženja, hrvatske snage oslobađaju i Topusko: Čedo Bulat, komandant 21. korpusa vojske Krajine, podnosi prijavak i čestita na pobjedi generalu HV-a Petru Stipetiću.
– Izašli smo u četiri autobusa, bio je 9. ili 10. august, pod zaštitom hrvatske policije. Put nas je vodio do naplatne rampe u Šimanovcima, tridesetak kilometara od Beograda: ondje smo čekali satima. Sjećam se da smo po rasporedu trebali završiti ili u Vojvodini ili, najveći dio, na Kosovu. Kada sam svojima dojavio gdje sam, moj je brat došao do Šimanovaca i nekako me uspio prebaciti u Beograd – prepričava Pjevač.
Po dolasku u glavni grad Srbije prijavio se kao izbjeglica u Crveni križ i smjestio u bratov mali stan na širem beogradskom području. Ali za dva tjedna, 25. augusta, točno na Draganov rođendan, na vrata stana pozvonila su dvojica policajaca. Tražili su njega, kazali su da trebaju prikupiti neke informacije, no prije nego što se uspio snaći bio je ‘maricom’ prevezen u policijsku stanicu. Nakon toga naš sugovornik ima rupe u pamćenju: često zastaje, pokušava se suvislo sjetiti nekog detalja, poput onoga da je s njim priveden još jedan čovjek. Nije siguran jesu li išta pričali: u tom je trenutku samo mislio na djecu i cijeli mu se život lomio pred očima…
– Danas, kada odvrtim film u svojoj glavi, mogu ga povezati sa snom koji sanjam barem jednom u tri mjeseca i iz kojeg se budim sav u znoju, jer me netko nasilu mobilizira. Onda budem sretan što je to ipak samo san – kaže Pjevač.
U Erdutu su prisilno mobilizirani dobili oružje, ali ne i municiju. Arkanovi ‘Tigrovi’ ih u ta tri dana stalno ponižavaju, verbalno vrijeđaju, neke udaraju nogama ili vežu lancima, smještaju u pseće kućice i tjeraju da odonud laju. Tako je izgledala ‘obuka’ u paravojnom kampu. Četvrti su ih dan odveli u Beli Manastir, na ‘položaje’ uz dravske nasipe.
– Kada sam prvi put nakon tri mjeseca, tri dana nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, pušten na odsustvo, više se nisam vratio: pobjegao sam drugom bratu, u jedno naselje dovoljno daleko od Beograda, i ondje se mjesec dana skrivao. Tada su i prisilne mobilizacije završile. Nakon majčine smrti, to mi je bio najveći šok u životu. Srbija se u ovom slučaju strašno ponijela, nakon svega što sam prošao nadao sam se da barem u njoj neću biti podvrgnut represiji. Tako razmišljaju svi koji su bili prisilno mobilizirani, pogotovo oni koji nisu prihvaćali rat, niti su u njemu zauzimali ičiju stranu – govori Pjevač.
Kako bi potisnuo traumu, prihvatio se knjige i ubrzo položio pravosudni ispit: kao advokat je zastupao trojicu prisilno mobiliziranih u tužbama koje su podnijeli protiv države Srbije.
– Lično nisam podnio tužbu, nije mi padalo na pamet da se povlačim po sudovima i proživljavam istu traumu za kojih 1.500 tadašnjih maraka, koliko se eventualno moglo dobiti odštete. No moji kolege odvjetnici su dobili tužbe koje sam pokrenuo za druge – zaključuje Pjevač svoju priču.
Srpske izbjeglice iz Hrvatske koje je nakon ‘Bljeska’ i ‘Oluje’, po dolasku na teritorij Srbije, tamošnja policija privodila i predavala paravojnim formacijama, o svojoj dvostrukoj traumi uglavnom odbijaju, makar anonimno, javno govoriti. Ipak, uspjeli smo doći i do drugog sugovornika, koji je prije rata živio u Korenici i radio u jednoj tamošnjoj firmi, a danas je stanovnik šireg područja Jagodine. Za rata je mobiliziran u krajinsku vojsku, pa je poput mnogih drugih čuvao položaj kod Ljubova, nedaleko Korenice.
– Što sam mogao, imao sam tada 22 godine, nije te nitko pitao hoćeš li ili nećeš obući uniformu – počinje svoju priču, uz napomenu da ćemo sigurno razumjeti zašto želi zaštititi svoj identitet, s obzirom na to da se nedavno, nakon dugo vremena, ponovno uspio zaposliti.
– Otac i ja smo izbjegli 5. augusta 1995., dakle na sam dan ‘Oluje’. Petnaest smo dana traktorom putovali za Srbiju. U Banjoj Luci smo četiri dana čekali naftu. Pred Beogradom su nas zaustavili i poručili da biramo smjer: Jagodina, Čačak ili Kosovo. Pitao sam gdje je najbliže, kazali su da je Jagodina. I eto nas u kolektivnom centru Belušić kraj Jagodine – prisjeća se bivši Koreničanin.
Doveli su nas u nekakav vatrogasni dom, govorili nam da smo izdajice, a potom nas u pratnji naoružanih policajaca dvama autobusima odvezli za Erdut. Mene su među prvima ošišali na nulericu, i kosu i bradu: to mi je bilo golemo poniženje – prisjeća se jedan Koreničanin, koji danas živi u Jagodini
Krajem septembra, u pola sedam ujutro, u centar je upalo nekoliko policajaca: izabrali su nekolicinu i kazali da ništa ne uzimaju, nego da pođu s njima. Strpali su ih u policijska vozila i odvezli za Jagodinu.
– Ništa nam nisu rekli, ni kamo nas vode, a mislim da se nitko nije usudio ništa ni pitati. Doveli su nas u nekakav vatrogasni dom, govorili nam da smo izdajice, a potom nas u pratnji naoružanih policajaca dvama autobusima odvezli za Erdut. Vjerujte, dotad nikada nisam ni čuo za to mjesto – priča naš sugovornik.
Kasnije će doznati da je njegova grupa bila posljednja koja je završila u Erdutu. Ondje su prespavali samo jednu noć. Kaže da su se vojnici prema nekim ljudima ponašali kao životinje.
– Prvo su nam zapovjedili da svi izađemo iz autobusa, a onda da se vratimo u njega i tako još nekoliko puta. Jedan od nas se pobunio, pa ih pitao što nas zajebavaju: tada je udaren nogom, uz psovke i naređenje da šuti. Pitali su odakle smo: iz Titove Korenice, kazao je jedan dečko. ‘Jebo te Tito’, odgovorio je uniformirani i zalijepio mu šamar. Mene su među prvima ošišali na nulericu, i kosu i bradu: to mi je bilo golemo poniženje. U Jankovce su nas poslali 14. decembra, tamo smo bili na nekakvim položajima, iako nikakvih ratnih djelovanja nije bilo… – opisuje.
I on je dopust iskoristio za bijeg, kako se više ne bi morao vratiti na ‘položaj’. Prije deset godina tužio je Republiku Srbiju za povredu ljudskih prava: spor je dobio, a odšteta je bila toliko mizerna da se točnog iznosa ni ne sjeća.
– Razočaran sam i ponižen i trudim se da zaboravim te godine. Što mi je sve to trebalo? – pita se.
Prisilno mobiliziranim izbjeglicama pravnu je zaštitu pružao beogradski Fond za humanitarno pravo, čije arhive kriju mnoga svjedočanstva o torturama koje su ti ljudi prošli. Pojedini su bez ikakvog naloga uhićeni dok su obavljali poljoprivredne radove ili na radnim mjestima; bili su privođeni i oni koji su uslijed zdravstvenog stanja bili oslobođeni svake vojne obaveze. Dojmljiv je slučaj Mladena Jokića, koji je s roditeljima iz Zagreba otišao u Banju Luku 1991., gdje je bio afirmirani golman FK Borca. Kada se oženio, preselio se u Pljevlja i ondje igrao za tamošnji klub Rudar. U lipnju 1995. sa suprugom i osmomjesečnom kćeri išao je iz Pljevalja za Beograd, no na policijskom kontrolnom punktu u Užicama odveden je iz autobusa kojim su putovali. Sutradan se javio supruzi iz policijske stanice i rekao joj da potraži pomoć u FK Rudaru, da bi nakon četiri dana kontaktirao obitelj s Plitvica. Posljednji put supruga je s njim razgovarala 3. kolovoza 1995., a nekoliko dana nakon toga obaviještena je da je nestao.
– Način na koji je Srbija dočekala srpske izbeglice iz Hrvatske je sramota o kojoj tek treba početi pričati, počev od toga da je tim kolonama bilo zabranjeno da uđu u Beograd, usmeravali su ih ka jugu, Kosovu i Vojvodini. Beograd je bio zabranjeni grad – kaže Sandra Orlović, izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo.
Iako se nitko nikada nije bavio brojem onih koji su prisilno mobilizirani, postoje procjene da je riječ o minimalno pet tisuća ljudi.
– Od MUP-a Srbije evidenciju nikada nismo tražili, jer je to za postupke koje smo posle vodili bilo potpuno irelevantno. Postojali su drugi dokazi: da su kao država izvršili nezakonita hapšenja i odvođenja tih ličnosti. Ti ljudi su privedeni protivno međunarodnoj Konvenciji o statusu izbeglica, koje je Srbija u to vreme već bila potpisnica. Izbeglice nisu smele biti vraćene u zemlju iz koje su izbegle, posebno ako im je bilo ugroženo pravo na život – dodaje Sandra Orlović.
Kaže da je predavanje tih ljudi Arkanovim formacijama dokaz da one nisu bile paravojska, već da su bile dio sistema na nivou velikosrpske upravljačke strukture, koja je odlučila da se zapadna Bosna i Krajina moraju braniti po svaku cijenu, pa i na način da se izbjegli a vojno sposobni muškarci vraćaju na front.
Iz izjava koje su prisilno mobilizirani dali Fondu proizlazi da je njihova trauma zbog onoga što su doživjeli od institucija Srbije uglavnom veća od one koju su doživjeli u Hrvatskoj: u Srbiji su očekivali razumijevanje, solidarnost, prihvaćanje, podršku kakva je, uostalom, pružana i institucijama tzv. Krajine. Prve tužbe protiv države podnesene su potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih; odvjetnici Fonda vodili su oko 700 tužbi, od čega su većinu dobili. Zastupnici države su tvrdili da u policijskim spisima i aktima nema ničega nezakonitog, a prve su slučajeve u potpunosti opovrgavali, odnosno nijekali da su se zbili.
– Kada su videli da je težina dokaza koju su naši advokati predstavili takva da ne mogu da izvrnu realnost, onda su tvrdili da država ne može da odgovara za posledice koje su nastupile u drugoj državi. Drugim rečima, da ne mogu da odgovaraju za nematerijalnu štetu, povredu fizičkog integriteta nastalu u drugoj državi, već samo za štetu nastalu do granica Srbije – objašnjava Sandra Orlović.
Način na koji je Srbija dočekala srpske izbeglice iz Hrvatske je sramota o kojoj tek treba početi pričati, počev od toga da je tim kolonama bilo zabranjeno da uđu u Beograd, usmeravali su ih ka jugu, Kosovu i Vojvodini. Beograd je bio zabranjeni grad – govori Sandra Orlović, izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo
Takav stav prihvatio je Vrhovni sud Srbije, ali je Fond uz podršku Beogradskog centra za ljudska prava i Međunarodne mreže pomoći tražio da ga izmijeni: na kraju i jest izmijenjen, u smislu da Srbija po principu uzročno-posljedične veze odgovara i za ono što se desilo u Hrvatskoj. Ipak, 2004. godine Sud zauzima stajalište po kojem su tužbe s odštetnim zahtjevima radi kršenja ljudskih prava tijekom devedesetih zastarjele.
– Tužbe koje smo podnosili protiv Srbije zasnivali smo na članu Zakona o obligacionim odnosima koji kaže da su rokovi zastarelosti duži kada je šteta nastala izvršenjem krivičnog dela, odnosno identični su rokovima za krivično gonjenje, šta bi u slučajevima ratnih zločina značilo da nema zastare za naknadu štete; za torturu, prinudnu mobilizaciju, to bi opet bili duži rokovi, a ne oni opšti, od tri ili pet godina – kaže izvršna direktorica Fonda.
Na kraju se Fond u tužbama koristio činjenicama da prisilno mobilizirani odreda boluju od PTSP-a, da je njihova opća života aktivnost umanjena i stoga rok zastare od tri ili pet godina može teći tek od trenutka kada su doznali za svoju dijagnozu.
– Lani je završen poslednji slučaj prinudnih mobilizacija, a sada pokušavamo od Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike tražiti izmenu postojećeg Zakona o civilnim žrtvama rata, kojom bi se status civilne žrtve rata priznao i prinudno mobilisanim izbeglicama. Sve je to u kontekstu pridruživanja Srbije Evropskoj uniji, želimo da prinudno mobilisani budu priznati kao posebna kategorija civilnih žrtava rata – dodaje Sandra Orlović.
Ako ni zbog čega drugog, zaključuje ona, onda zato što žrtve i danas u svom susjedstvu viđaju one koji su ih privodili i zlostavljali.

I maturante su prisilno odvodili

Vojvođanski građanski centar iz Novog Sada realizirao je projekt ‘Ukradena sloboda’ i u sklopu njega program ‘Neispričane priče’, koji se bavi kršenjima ljudskih prava prisilno mobiliziranih izbjeglica iz Hrvatske.
– Prisilnim mobilizacijama prethodilo je obeležavanje izbegličkih legitimacija, prikupljanje podataka o privremenom boravištu i stigmatizacija tih ljudi u javnim glasilima. Odvođenje sa javnih mesta neretko se dešavalo uz prisutnost svedoka. Jedna od najupečatljivijih priča je slučaj odvođenja trojice 18-godišnjih mladića sa maturske proslave kikindske gimnazije. Matursko veče grubo su prekinula trojica policajaca i, oglušujući se o molbe i plač gotovo cele škole, u rat odveli tri deteta od 18 godina – govori Željko Stanetić, direktor Centra.
Prisilnu mobilizaciju nisu izbjegli ni mnogi autohtoni Vojvođani, koji se nisu odazvali vojnom pozivu. Prilikom posjeta hrvatskoj manjini, iz prve smo ruke doznali da je takva sudbina zadesila i neke vojvođanske Hrvate.
– Poslednju šansu, ako govorimo o pravima prisilno mobilisanih da njihove patnje budu priznate, vidimo u procesu pristupanja Srbije Evropskoj uniji. Kako bi se to i ostvarilo, potrebna je dodatna energija udruženja žrtava, strukovnih udruženja i nevladinih organizacija – kaže Stanetić.