Bosanska knjiga mrtvih

“Bosanska knjiga mrtvih” poziva na novu kulturu sjećanja, na demaskiranje te najpogubnije, demonske manipulacije s prošlošću u kojem religijska institucija postaje najtvrđi nacionalistički bastion zlopamćenja. Bosanskohercegovački popis žrtava rata Istraživačko dokumentacionog centra, metafizičkom odgovornošću prema mrtvima i živima, izniman je doprinos novoj kulturi sjećanja i međuetničkoj solidarnosti

Poslije II. svjetskoga rata zaklinjalo se da se rat nikada ne smije ponoviti. Od tada, od 1945. do 1992., izbila su 184 rata, prosječno četiri na godinu. Najgora godina bila je 1992, u kojoj je vođen 51 rat (J. Džambo). Među njima i miloševićevski velikosrpski rat(ovi), u kojem je po posljedicama najgori rat protiv Bosne i Hercegovine i rat u Bosni i Hercegovini. On je okončan sporazumom u Daytonu 1995. Sporazumom su prekinuti oružani sukobi ali su nagrađena ratna teritorijalna osvajanja. Zato nacionalističke ideologije i danas nastavljaju rat drugim sredstvima i onemogućuju njegov stvarni završetak. Zato se oko uzorka i posljedica, oko bilance rata, naročito one najtragičnije – broja žrtava, i dalje manipulira.

Naravno, bilanca našega rata kao i ratova uopće je neizračunljiva. Jer tko će dokumentirati sve ono što je prethodilo, što je stajalo u pozadini i slijedilo poslije genocida, etničkoga čišćenja? Tko će „izračunati“ sva stradanja, progone, logore, silovanja, ubojstva, traume? Tko će podvući crtu, ako je uza sve ratne strahote, mirovni sporazum iz Daytona doduše sačuvao okvir države, ali je unutarnje tako neprincipijelno i asimetrično raskomadao i učinio nenastanjivom? Dayton je zaustavio rat, ali svim akterima rata dao iluziju pobjednika na nekom prostoru i ostavio traumu strašnoga gubitka na drugom u kojem, ako nije posve „očišćen“, i dalje etnička većina vrši diskriminaciju nad etničkom manjinom. Dayton je, dakle, omogućio daljnje bujanje raznih ratnih interpretacija, mitologizacija, viktimizacija i diktiranog zaborava svoga zla i žrtava onih drugih. Rat je prestao kao oružani sukob, ali je ostao temeljnim događajem naših odnosa, identiteta i naših privatnih života. Opterećivat će generacije koje dolaze. Štoviše, iz njegova nepravedna završetka uopće nije isključena buduća mogućnost njegova ponavljanja u još gorem izdanju.

Spomenik-knjiga

Premda naše politike profitiraju na nastavku ratnih ideologija, na dovršetku etničkih i socijalnih podjela, na ignoriranju krivnje, iako se one ne mogu dogovoriti ni oko popisa stanovništva, ipak neki pojedinci, mali broj ljudi iz svih etničkih zajednica samokritično pravi inventuru; humano i etično, umjetnički i znanstveno svodi bilancu rata, traži načina da rat stavi u povijest i da se onemogući njegovo ponavljanje. Usprkos svoj političkoj mašineriji lešinara rata i općoj moralnoj zapuštenosti većine njihovih podanika, glas i rad odgovornih pojedinaca utječu i više nego se hoće priznati. I ovdje komunikacijsko pravilo – smetnja ima prednost – nadvladava prisilnu zanijemjelost i buku sveprisutnog nacionalnog „ugrozidbenog“ diskursa. Uostalom, budućnost pripada odgovornim pojedincima i kada njih ne bude.

U gornjem kontekstu treba shvatiti i Bosansku knjigu mrtvih, popis od 95.940 imena ubijenih i nestalih u ratu 1991-1995. u Bosni i Hercegovini, kojeg je sačinio Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva (s direktorom Mirsadom Tokačom na čelu). Pred nama su četiri teške knjige, teške kao naša prošlost. Ali to je naša istina, teška i oslobađajuća istina. To je prvi zajednički spomenik svih u Bosni i Hercegovini, SPOMENIK-KNJIGA BH IMENA – spomenik kao sjećanje (njem. Denkmal) na sve ratne žrtve, spomenik kao opomena (Mahnmal) za budućnost.

Popis imena, u najelementarnijem osobno-identitarnom smislu, žrtvama vraća dostojanstvo, jer ne samo da su brojevi iz mitsko-žrtvoslovnog napuhivanja ili nijekanja „spali u realnost“, nego su brojevi dobili imena, a preko imena se može doći do lica i osobnosti, do okolnosti stradanja (usp: Centar za istraživanje i dokumentaciju) i egzistencije konkretnih ljudi, do početnog suosjećanja s bližnjima žrtava. Popis nije savršen, ali se primiče matematičkoj točnosti te se njime obeskrepljuje manipulacija brojevima i pomaže u razumijevanju drugih aspekata prošloga rata.

Dugogodišnjim istraživanjima i provjerama, s popisom žrtava u ovim knjigama, Tokača i njegov tim oslobodili su ne samo nas nego i pokoljenja poslije nas onih zastrašujućih konflikata oko brojeva koji su nam poznati iz prošlosti, koji nas pojedinačno i kolektivno pritišću i danas. Nenapravljeni popisi žrtava, osobito poslije II. svjetskoga rata (primjer Jasenovac, Bleiburg…), ostavili su mogućnost da ideolozi smutnje, dnevno-politički mešetari i religijski raspirivači tamjana mržnje manipuliraju brojem žrtava te ih kao neugasle žeravice bacaju u oči svojim podložnicima, i tako ih osljepljuju i zavode u nove sukobe.

Popis žrtava su učinili, dakle, drugi, u ime nas, u ime mrtvih, u ime onih poslije nas. Ali, što bi bio naš zadatak? Ponajprije prihvatiti ova imena kao činjenice i demaskirati pokušaje manipulacije. Pripomoći još većoj točnosti popisa. No to nije sve. Pred nama su i drugi zadaci. Pritom, naravno, treba imati na umu da mi nismo posljednja generacija svijeta i ove zemlje, ali bismo trebali na nekom drugom području učiniti iskorak u inventuri rata i naše prošlosti uopće, iskorak u humaniju i odgovorniju budućnost. Za ovakvu državu i za našu (balkansku) regiju taj neodgodivi iskorak naziva se kultura sjećanja iz koje proizlazi istina o karakteru rata, kajanje i suosjećanje, pravda i – koliko je god moguće – nadoknada štete, otklanjanje nepravde živima. (Možda onda dođe i do pomirenja.)

Netko će s pravom reći pa ako u nas nečega ima, onda baš ima kulture sjećanja. Točno, ima naročito sjećanja. Mi bolujemo od viška sjećanja. Ali nama je potrebna nova, posve nova kultura sjećanja i ozdravljenje od oboljele memorije. One memorije koja je nabujala od pamćenja svoje žrtveničke prošlosti i svojih/naših žrtava, u kojoj se njeguje mrzilačko-ratnička strategija, još u antici nazvana damnatio memoriae, uništenje svakog traga drugoga, i lica i imena, i njegove kuće i bogomolje, u konačnici uništenje sjećanja i uspostavljanje kulta zaborava (programirane demencije i na spomen drugoga). Nova kultura sjećanja značila bi, dakle, sjećati se drugih, sjećati se njihove prošlosti, njihove patnje i žrtava, a odustati od ideologije nedužnosti, od zaborava zaborava (J. B. Metz).

Na čovjekov identitet, pojedinačni i kolektivni, pripada pamćenje i sjećanje, i uzalud se trude oni koji misle da će nesuočavanjem s prošlošću, s ignoriranjem subverzivnog, opasnog sjećanja, onog koje priziva/evocira vlastito zlo, izgraditi i sebi bolju budućnost. Mrtvi, ubijeni i protivničke/neprijateljske strane sastavni su dio kulture sjećanja, sastavni dio identiteta. Tko ovlada mrtvima – a strategija je to svake nacionalističke i totalitarne vlasti – tko ih ušutka, tko ignorira njihova imena, tko napuhuje njihove brojke, tko ih ne prihvati kao subjekte i autoritet, opomenu i korekciju, on na nehuman način gospodari i živima a budućim pokoljenjima ostavlja nedovršeno sravnjivanje računa.

Religijske institucije i zlopamćenje

Osim politike, medija, obrazovnih institucija, posebnu moć nad prošlošću, nad žrtvama i sjećanju u nas imaju kršćanske crkve, Pravoslavna i Katolička, te Islamska zajednica, dakle, religijske institucije koje su po sebi institucije pamćenja. Monoteističke religije i njihove institucije nastale su i izgrađuju se na utemeljujućim događajima prošlosti, bez obzira jesu li se ti događaji stvarno dogodili ili ne, bili povijesni ili u mitološkom ruhu nosili egzistencijalnu poruku. Njihov identitet je u stalnom vraćanju, obrednom komemoriranju ili teološkom reinterpretiranju fundamentalnih naracija (mitova) prošlih događaja. Odatle su religijske institucije (uz knjigu) vremenski najčvršće strukture pamćenja. Politike se mijenjaju, religijske institucije traju i sjećaju se.

S druge strane, naši, i ne samo naši, nacionalni identiteti grade se na sjećanju i naraciji. Među najvažnije utemeljujuće događaje pojedine nacije pripadaju mitski počeci ali i pojedini ratovi, pobjede i porazi, heroji i žrtve, naracije i interpretacije tih događaja i junaka. U konstrukciji nacionalnoga identiteta najmoćniji gradivni element jest razgraničavanje od drugoga, inzistiranje na razlikama (od oblačenja do jezika), makar te razlike bile krajnje minorne. Iznad svega, nacionalni identitet se formira pamćenjem žrtava koje su nastradale od drugih, pamćenjem zla drugoga, dakle zlopamćenjem. Zlopamćenje (iz kojega proizlaze isključivost i mržnja prema onom drugom, a nerijetko i legitimiranje osvete i ratova protiv neprijatelja) jedan je od najsnažnijih nacionalnih/nacionalističkih identifikatora.

Ako se, dakle, ima u vidu da su religijske institucije institucije pamćenja, a nacionalni identiteti identiteti zlopamćenja, i ako se u nas ne samo zna nego svakodnevno do u grubost i strah doživljava prožimanje, poklapanje i identificiranje religioznog i nacionalnog, onda religijske institucije – jer su po svoj strukturi zajednice pamćenja – postaju najjači čuvari zlopaćenja ili kako se to u nas s uzvišenim patosom posvuda proklamira – najpostojaniji čuvari nacionalnoga identiteta. Ustvari, događa se najgora ljudska perverzija: sveto – od religijskih simbola do Božjega imena – izopačuje se u svoju suprotnost. Bog svih ljudi postaje bogom zlopamćenja kojim se opravdava zločin nad drugima, bogom (molohom) kojem se žrtvuju ljudi. Nacionalizam, kao najbezbožnija sekularna ideologija, ugnježđuje se u samo srce religije. Uzima još dušu slaveći i koristeći je kao svoga zemaljskog čuvara i utjelovljenoga božjeg spasitelja u svijetu.

Metafizička odgovornost

Bosanska knjiga mrtvih poziva na novu kulturu sjećanja, na demaskiranje te najpogubnije, demonske manipulacije s prošlošću u kojem religijska institucija postaje najtvrđi nacionalistički bastion zlopamćenja. Ona pozitivno provocira religijske institucije i njihove članove, pogotovo poglavare, da preispitaju svoju teologiju i praksu u ratu i danas, pogotovo obrednu praksu sjećanja i zloupotrebu religijskih simbola kojima zadržavaju formu i oblandu svetoga ali religiozni sadržaj zamjenjuju nacionalističkim i prkosnim, mrziteljskim i militantnim otrovom prema drugima.

Ova knjiga – a knjiga ima posebno, sveto značenje u našim religijama – apelira na katarzu i denacifikaciju religijskih institucija i njihovih pripadnika, na odricanje od volje za moć i vlast u društvu, a vraćanju k izvornosti religioznoga kao proročkoj kritici svake vlasti i stvarnoj duhovnoj utjesi vjere. Ona detronizira i onu svakodnevnu ideologiju masa ili kako se eufemistički kaže, „običnih ljudi“, onaj njihov prezir prema samom spomenu tuđeg imena, onu biološko-nacionalističku komunikacijsku nelagodu da se preko jezika prevali ime Jovo, Sabahudin ili Hrvoje. Zato zajednički popis ovih bh-imena, osim što je znanstveno utemeljen, djeluje subverzivno, iscjeliteljski, širi prostor svima da imaju pravo na sjećanje. Ova knjiga svjedoči da vlastito ime ima primat nad kolektivom, osobna istina nad primatom politički i religijski dirigirane kolektivne laži i zaborava. Ova metafizika bosanskih imena svjedoči tako nužnu transcendenciju, nadilaženje sebe i iskorak prema subjektivnosti drugoga. Zagovara anamnetičku antropologiju umjesto nacionalističkog ideal-čovjeka prividno osigurana u kolektivu a u stvari oboljela od amnezije svoje krivnje i odgovornosti za drugoga.

Ova knjiga pledira za transetničko i transreligijsko sjećanje (E. Kazaz) što je preduvjet za humanost ali i izgradnju države s više nacija, religija i svjetonazora. Pritom, nije riječ da se obesnaži istina i činjenice, da se sloganom ideološkoga pomirenja ravnomjerno raspodjeli tobože jednaka krivnja svih i sve nivelira na dnevno-političku frazu „žrtva je žrtva“. Nije poziv na samooptuživanje ni na lažni ponos nego na dvostruki izlazak: s jedne strane, iz kulture amnezije vlastitoga zla i, s druge strane, iz kulture viktimologije; u oba slučaja u nadoknađivanje pravde i omogućivanje prava i sloboda onima koji su preživjeli.

Kada govorimo o novoj kulturi sjećanja kao transetničkom i transkofesionalnom sjećanju, mi govorimo o povratku metafizičke krivnje i stida, metafizičke odgovornosti u naš društveni prostor o čemu je krajem II. svjetskoga rata svojim studentima i svim Nijemcima govorio filozof Karl Jaspers. Prema Jaspersu nisu – kako se to odmah u našem površnom, mišljenju i metafizici nenaklonjenom dobu – metafizička krivnja i odgovornost povezani samo s vjerom i Bogom. Da i to! Odgovornost pred Bogom neotklonjiva je za one koji sebe nazivaju vjernicima u Boga. No, metafizička krivnja koja ne obeskrepljuje ni krivičnu, ni političku, ni moralnu krivnju i odgovornost, odnosi se na sve ljude. Njezina odsutnost – izričit je Jaspers – označava „nedostatak apsolutne solidarnosti s čovjekom kao čovjekom“ (Jaspers). Odsutnost metafizičke krivnje i odgovornosti ne znači, dakle, odsutnost vjere, neki ateizam, nego najgori manjak – manjak ljudskosti. Stoga metafizička odgovornost, solidarnost sa žrtvom, mrtvom ili živom, iz kojeg god naroda ili vjerske skupine ona bila, pripada na ljudskost – bio čovjek vjernik ili ne.

Metafizička odgovornost se negira svaki put gdje nijem ili neangažiran stojim pred nepravdom. Zato naše, moje pitanje s početka ovoga teksta o našoj zadaći i odgovornosti prema ratu, sada prerečeno glasi: gdje sam bio, što sam radio, što sam mislio i govorio dok su drugi bili ubijani i proganjani? Kako sam to ja ostao živ? I što sada činim kad se nepravda i zlo ponavljaju na drukčiji način konkretnim ljudima oko mene? Tobožnja potpuna nedužnost ili samosažaljiva žrtvenička nemoć ostavit će nas i dalje u autodestruktivnoj nekulturi sjećanja. I naša zla prošlost vratit će se u nekom budućem vremenu, možda i u još gorem obliku. Jer povijest ima svoju najjaču logiku u logici zla i zlopamćenja.

Bosanska knjiga mrtvih, bosanskohercegovački popis žrtava rata, metafizičkom odgovornošću prema mrtvima i živima, izniman je doprinos novoj kulturi sjećanja i međuetničkoj solidarnosti.

* Autor je bosanski franjevac, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu