Martovsko nasilje na Kosovu – podsećanje na činjenice

Povlačenje srpske vojske i policije sa Kosova, u junu 1999. godine, za kosovske Albance je značilo oslobođenje od srpske vlasti i represije, a za kosovske Srbe početak nove realnosti koju su obeležili nespremnost i nemoć UNMIK-a i KFOR-a da zaštite ličnu bezbednost Srba, Crnogoraca, Bošnjaka i Roma, ali i preovlađujuće uverenje kosovskih političara i javnosti da je prioritet nezavisnost, a potom solidarnost sa Srbima koji su ostali na Kosovu.[1]
Posleratna realnost ni za kosovske Albance nije bila laka; veliki deo njihovih očekivanja od oslobođenja našao se pod pritiskom teške ekonomske situacije i slabo vidljive pravde za hiljade ubijenih civila i veliki broj nestalih. Tadašnja nova vlast Republike Srbije napravila je iskorak otkrivanjem masovnih grobnica u Srbiji, ali su desne političke partije, koje su bile deo vlasti, uspele da marginalizuju pitanje odgovornosti Vojske Jugoslavije i MUP-a za počinjene ratne zločine i da utiču na kosovske Srbe da ne uzimaju učešće u izgradnji novog političkog sistema na Kosovu. Ubistva i nestanci Srba i Roma, učestali do kraja 2000. godine, dešavali su se u prisustvu KFOR-a i UNMIK-a, što je i preostale Srbe i većinu Albanca navodilo na zaključak da posleratni izvršioici zločina imaju prećutnu saglasnost međunarodne zajednice za stvaranje Kosova bez Srba.[2]