Dugogodišnja potraga za nestalim maloljetnicima u Grapskoj

Dugogodišnja potraga za nestalim maloljetnicima u Grapskoj

DetektorDuže od 30 godina stanovnici Grapske kod Doboja traže više od 30 ljudi koji su ubijeni i nestali u proteklom ratu, među kojima su i dvije maloljetne osobe, a za čija ubistva je do danas osuđena samo jedna osoba u Njemačkoj.

Admir Hurtić je imao 13 godina i išao u sedmi razred osnovne škole kada je u proljeće 1992. nestao u Grapskoj kod Doboja. Njegov rođak Amir ga pamti kao crnokosog, pametnog dječaka, koji je volio knjige, romane i trenirao fudbal u lokalnom klubu.

“Njegov otac Ibrahim je bio učitelj u osnovnoj školi. Imali su kućnu biblioteku. Admir je pročitao većinu tih knjiga. Nekoliko dana prije napada na Grapsku, pitao je jednu našu nastavnicu da li ćemo preživjeti i šta će se s nama desiti“, kaže Amir, njegov školski drug i rođak.


Sven Milekić: Braniteljske udruge su među glavnim poduzetnicima pamćenja

Sven Milekić: Braniteljske udruge su među glavnim poduzetnicima pamćenja

portalnovosti_logoTe udruge održavaju dominantni prikaz rata, s tim da među onim vidljivijima postoje razlike – jedne zagovaraju srednjostrujaški prikaz, kao što to čine udruge koje gaje baštinu Franje Tuđmana, a druge, ekstremnije, gaje filoustaški, odnosno HOS-ovski prikaz rata, kaže politolog, istraživač stavova udruga hrvatskih veterana prema Srbima.

Sven Milekić doktorirao je pri Sveučilištu Maynooth u Irskoj, gdje je obranio disertaciju o ulozi hrvatskih veteranskih udruga u formiranju dominantnog narativa o ratu 1990-ih. Trenutno je angažiran kao postdoktoralni istraživač pri Demokratskom institutu Central European Universityja (CEU), na međunarodnom znanstvenom projektu “The Aggressor: Self-Perception and External Perception of an Actor Between Nations” (“Agresor: samopercepcija i vanjska percepcija aktera među nacijama”) u sklopu Ladenburgove istraživačke mreže. Nedavno mu je u “Tragovima”, znanstvenom časopisu Arhiva Srba u Hrvatskoj, objavljen rad “Protiv ‘izjednačavanja žrtve i agresora’: stavovi udruga hrvatskih veterana prema Srbima”, a tim povodom vodili smo ovaj razgovor.


Neke traume vide se samo kroz priče

Neke traume vide se samo kroz priče

Kulture sećanja - Audio - Story - 1Kada je imala 14 godina, Milijana Kostić Bjegović radila je na farmi pilića. U nozdrve joj je prodirao miris živine, ispred nje bili su složeni pilići, bezbroj pilića koje je slagala na kamion. Nakon celonoćnog rada, bila je umorna ali zadovoljna, jer je znala da će zaraditi pet evra na sat i da će moći da kupi sveske za školu. Dok mi je pričala svoju priču, objasnila je da nije bilo toliko strašno raditi koliko su bile strašne posete Crvenom krstu. Sećanje je vodi tamo, ispred gomile odeće. Razmišlja da li da nešto od toga uzme. Onda bira, prebira i iznova se oseća poniženo. U toj odeći odlazi u školu, gde mora da se suoči s vršnjacima. Oni nose adidas i nike, a Milijana… „Zatvorim oči i vidim… Svi ručaju, a ja čekam u učionici ili idem kući… Ponekad imam prijatelje. Onda saznaju za brisanje, Srbiju, Kosovo… Postajem čefurka i onda više nemam prijatelje”, zapisao sam njene reči u knjizi To se ne može izbrisati (Goga, 2024).

Milijana kaže da su deca dušice, čiste dušice, ali roditelji im govore različite stvari. A roditelji su njenim školskim drugovima i drugaricama govorili ružno o njoj, o detetu na „-ić” koje je sa ocem i majkom išlo po kancelarijama pred kojima su im svaki put iznova zatvarali vrata, a da nisu znali zašto. Isto kao što nije znala zašto mora da se plaši policajca. Kasnije je saznala da je to zato što bi policajac nju, njenog brata, oca i majku mogao da odvede preko granice, možda i u rat. Cela porodica je 1992. bila izbrisana iz registra stalnih stanovnika Republike Slovenije i time je bačena u siromaštvo i strah od progona iz države.


Reakcija na dodijeljena priznanja povodom obilježavanja 27. godišnjice završetka procesa mirne reintegracije

Reakcija na dodijeljena priznanja povodom obilježavanja 27. godišnjice završetka procesa mirne reintegracije

logo_documentaReakcija Centra za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, na dodijeljena priznanja koja je povodom obilježavanja 27. godišnjice završetka procesa mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema dodijelila Zajednica povratnika Osječko baranjske županije

Prosvjedujemo što se među dobitnicima priznanja za izuzetan doprinos i aktivno sudjelovanje u provedbi procesa mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, našao i Branimir Glavaš, nepravomoćno osuđen za ratne zločine počinjene u Osijeku.

Branimir Glavaš je početkom 2000-ih optužen za kaznena djela ratnog zločina počinjenih nad Srbima civilima u Osijeku, devedesetih godina prošlog stoljeća. Optužen je po zapovjednoj odgovornosti za protupravno uhićenje, mučenje i ubojstvo sedam većinom srpskih civila čija su tijela, ruku vezanih selotejpom, nađena u Dravi – slučaj “Selotejp”.


Novim Predlogom zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti nisu ostvarena obećanja o pravdi za sve civilne žrtve rata

Novim Predlogom zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti nisu ostvarena obećanja o pravdi za sve civilne žrtve rata

hraction-logoNevladine organizacije Akcija za ljudska prava (HRA) i Udruženje „Štrpci – Protiv zaborava“ izrazile su danas protest premijeru Milojku Spajiću i resornom ministru Damiru Gutiću zbog neadekvatnog regulisanja prava članova porodica svih civilnih žrtava rata Predlogom zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, koji je Vlada usvojila 28. decembra na telefonskoj sjednici i uputila Skupštini. Naše organizacije su posebno protestovale i zbog usvajanja Predloga zakona od strane Vlade Crne Gore bez sprovođenja obavezne javne rasprave.

U pismu premijeru Spajiću i ministru Gutiću smo naglasili, prije svega, da izbjegavanje javne rasprave predstavlja grubo kršenje člana 52 Zakona o državnoj upravi, koji obavezuje Vladu na sprovođenje javnih rasprava da bi se omogućilo učešće zainteresovane javnosti, posebno porodica žrtava, u oblikovanju zakona koji neposredno utiče na njihova prava i obaveze. Radi se o kontinuiranoj negativnoj praksi Vlade na koju je ranije upozorio i Institut alternativa. Ukazali smo i da, pored propusta da organizuje javnu raspravu, Vlada nije objavila ni obrazloženje o izostanku rasprave, čime je prekršila i član 35 svog Poslovnika. Ovaj postupak dodatno ukazuje na neopravdano ignorisanje zakonskih procedura i demokratskih standarda.


Nova epizoda podkasta Kulture sećanja u dijalogu: „Kako o(bes)hrabriti priznavanje odgovornosti“

Nova epizoda podkasta Kulture sećanja u dijalogu: „Kako o(bes)hrabriti priznavanje odgovornosti“

Kulture sećanja - Audio - Story - 1Akademska istraživanja uglavnom ističu pozitivnu ulogu online aktivizma sećanja u širenju alternativnih pogleda na nasleđe rata. Aktivisti za ljudska prava, naime, sve više koriste društvene mreže za promovisanje pravde i pomirenja u postkonfliktnim situacijama kako bi se suprotstavili poricanju ratnih zločina, mobilisali javnu podršku i okupili zajednicu u otvorene razgovore o ovim temama.

Studija Društvene mreže, stereotipi i priznavanje ratnih zločina (Social Media, Stereotypes, and the Acknowledgement of War Crimes, Journal of Intervention and Statebuilding, Taylor & Francis), objavljena 2024. godine, postavlja pitanje o ulozi koju društvene mreže igraju u facilitaciji priznavanja ratnih zločina koje su počinili pripadnici sopstvene etničke grupe. Studija pokazuje da su ljudi manje voljni da na društvenim mrežama priznaju odgovornost svoje grupe za ratne zločine, osvetljava nepredviđene negativne posledice ove posredovane vidljivosti ratnih zločina, te opovrgava pretpostavke o digitalnom univerzalizmu, pokazujući da su implikacije vidljivosti zavisne od konteksta.


Trideset tri godine neizvjesnosti

Trideset tri godine neizvjesnosti

portalnovosti_logoUbojstvo načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira 1991. bilo je odlučujuće u presudi Upravnog suda u Zagrebu. Kako je to bio dokaz da je rat već bio započeo, sud je konačno proglasio civilnom ratnom žrtvom Sinišu Strižaka, Banijca ubijenog na proputovanju Slavonijom.

Porodica Siniše Strižaka, 26-godišnjeg civila koji je nestao 4. jula 1991., dočekala je natruhu pravde poslije više od tri decenije patnje i neodgovorenih pitanja. Umjesto da na domaćim sudovima budu do kraja razotkrivene okolnosti nestanka i smrti ovog civila te tražena kazna za odgovorne, na zagrebačkom Upravnom sudu potvrđena je tek odranije službeno poznata činjenica – Siniša Strižak lišen je slobode i života kao civilna osoba u ratnim okolnostima na području zapadnog Srema. Istina se, očito, mora uvijek iznova ponavljati i dokazivati. Bilo je potrebno održati sudsku raspravu i upravni spor kako bi se uopće došlo do priznavanja Strižakovog stradanja, Banijca iz Prevršca kod Kostajnice.


Podignute optužnice za genocid u Zvorniku i ratne zločine u Žepču

Podignute optužnice za genocid u Zvorniku i ratne zločine u Žepču

Slobodna EvropaTužilaštvo Bosne i Hercegovine je podiglo optužnicu protiv petorice pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), za genocid nad Bošnjacima u Zvorniku, na istoku BiH, u julu 1995. godine.

Istovremeno, podignuta je optužnica i protiv sedmoro pripadnika Vojne policije Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i civilne policije u Žepču, u centralnoj BiH, za ratne zločine tokom 1993. i 1994. godine.

Za Zvornik su optuženi Rajko Milić, Miodrag Pavlović, Radenko Zarić, Vukašin Drašković i Milan Tomić.

Navodi se da su optuženi u julu 1995. godine, kao pripadnici Vojne policije Zvorničke i Bratunačke brigade VRS, učestvovali u zarobljavanju i prisilnom zatvaranju više od 829 bošnjačkih muškaraca i dječaka u fiskulturnu salu škole u naselju Roćević u opštini Zvornik.


NATAŠA KANDIĆ: ‘Haaški sud nije uspio prenijeti procesuiranje ratnih zločina na regionalna pravosuđa’

NATAŠA KANDIĆ: ‘Haaški sud nije uspio prenijeti procesuiranje ratnih zločina na regionalna pravosuđa’

nacional.hr-logoNataša Kandić, utemeljiteljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i jedna od najuglednijih aktivistkinja za ljudska prava na području bivše Jugoslavije, govori o propasti pomirenja u regiji i lošim rezultatima suđenja za ratne zločine

Mirovna aktivistkinja Nataša Kandić utemeljila je 1992. godine u Beogradu Fond za humanitarno pravo (FHP), koji je prerastao u jednu od najuglednijih neovisnih institucija za ljudska prava u ovome dijelu Europe. FHP već 32 godine zahtijeva kažnjavanje odgovornih za ratne zločine, naročito u Srbiji, dokumentira ratne žrtve i istražuje ratne događaje, zastupa žrtve ratnih zločina u pravosudnim procesima i traži za njih odštetu, prati suđenja za ratne zločine u Srbiji, objavljuje publikacije s činjenicama o ratnim zločinima, istraživanja i preporuke za poboljšanje zakonodavnog okvira te provodi opsežan program sjećanja na žrtve ratnih zločina. Do danas, FHP je prikupio arhivu s više od tri milijuna fascikala s činjenicama o ratovima devedesetih na području Jugoslavije. Nataša Kandić jedna je od pokretačica antiratnog pokreta u Srbiji. S malobrojnim, ali hrabrim mirovnim aktivistima, od samih početaka uspona Slobodana Miloševića na vlast, suprotstavljala se agresivnome velikosrpstvu. U ratu aktivna mirotvorka, nakon rata predvodila je procese zastupanja ratnih žrtava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Potragu za pravdom nakon ratova devedesetih Nataša Kandić pretvorila je u svoju životnu misiju, koja je prepoznata i na međunarodnoj razini, ali i u državama bivše Jugoslavije: među dvadesetak inozemnih nagrada za njezin rad svakako valja spomenuti proglašenje Nataše Kandić počasnom građankom Sarajeva 2005., zatim hrvatsko državno odličje kojim ju je 2006. odlikovao hrvatski predsjednik Stjepan Mesić te nagradu za mir koju joj je Kosovski institut za mir dodijelio 2012. godine “za izuzetan rad i doprinos pomirenju među narodima u regiji”. Nacional je s Natašom Kandić razgovarao tijekom konferencije “Procesuiranje ratnih zločina u zemljama bivše Jugoslavije – dvadesetogodišnji pregled“, koja je proteklog tjedna održana u Beogradu.


Za zločine počinjene u Jajcu 23 godine zatvora

Za zločine počinjene u Jajcu 23 godine zatvora
DetektorViši sud u Beogradu osudio je prvostepenom presudom Jovu Jandrića na 13, a Slobodana Pekeza na deset godina zatvora zbog ubistva 23 civila, među kojima četiri maloljetnika i deset žena iz sela Čerkazovići i Ljoljići na području Jajca, saopšteno je iz Fonda za humanitarno pravo.

Kako se navodi u saopštenju Fonda, presudom je utvrđeno da je 10. septembra 1992., kasno uvečer, grupa od oko deset naoružanih pripadnika vojske i policije –  među kojima je bio i Pekez, a koju je organizovao i predvodio Jandrić – nezakonito lišila slobode i nasilno izvela iz kuća bošnjačko stanovništvo iz sela Čerkazovići i Ljoljići, većinom žene, djecu i starce.


‹123456›»