Dokumenti koji se odnose na 3., 4. i 5. tačku dosijea “Ljubiša Diković”
Ovde možete poročitati pomenute tačke dosijea “Ljubiša Diković” na koje se ovi dokumenti odnose:
Ovde možete poročitati pomenute tačke dosijea “Ljubiša Diković” na koje se ovi dokumenti odnose:
Pogledajte emisiju “Da Možda Ne” Olivere Kovačević, u kojoj su govorili:
Igor Jovičić, državni sekretar Ministarstva odbrane
Sandra Orlović, zamenica direktorke Fonda za humanitarno pravo
Miroslav Lazanski, vojni komentator
Bruno Vekarić, zamenik tužioca za ratne zločine
Lakić Đorović, bivši vojni tužilac.
Sandra Orlović, zamenica izvršne direktorke FHP
O zločinima koje su počinile policijske i vojne snage nad kosovskim Albancima tokom 1998 i 1999. godine, u Srbiji se već 12 godina ćuti. Ta tišina je neprobojnija i od one kojom se Srbija branila od istine o genocidu u Srebrenici, zločina u Vukovaru, opsade Sarajeva, logora u Prijedoru i drugih nedela počinjenih u naše ime.
Predgled izveštavanja medija povodom objavljivanja FHP-ovog dosijea “Ljubiša Diković” možete videti ovde:
Dokazi na kojima se zasniva presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu Milutinović i drugi, preživele žrtve iz Drenice koje su svedočile u MKSJ ili dale izjavu FHP-u, kao i dokumenta sadržana u javnoj Bazi podataka MKSJ, ukazuju na brojne teške i masovne ratne zločine, koji su počinjeni prema albanskim civilima u zoni odgovornosti komandanta 37. motorizovane brigade Vojske SRJ, novopostavljenog načelnika Generalštaba Vojske RS, general-potpukovnika Ljubiše Dikovića. Tokom NATO bombardovanja, ratni zločini koje su vršili pripadnici VJ/MUP su se ponavljali. Iako je imao obavezu da spreči ratne zločine, komandant 37. mtbr to nije učinio.
Dosije “Ljubiša Diković“ iznosi činjenice o postupanju nekadašnjeg komandanta 37. motorizovane brigade tokom rata na Kosovu, kao i dokaze Haškog tribunala o počinjenim ratnim zločinima u zoni odgovornosti ratnog komandanta Ljubiše Dikovića.
“Novim rešenjima u okviru Zakona o parničnom postupku (ZPP) i Zakonika o krivičnom postupku (ZKP), pravni poredak države Srbije vraća se u autoritarnu prošlost, a građanima ograničava pristup sudu. Država je postala najzaštićenija, a i političari i tajkuni su ovakvim odredbama privilegovani na račun građana. Ove odredbe opasne su i za medije i za slobodu informisanja”, naglasila je prof. dr Vesna Rakić-Vodinelić sa Pravnog fakulteta Univerziteta “Union”, 23. januara na konferenciji o inicijativi za ocenu ustavnosti Zakona o parničnom postupku, u beogradskom “Medija centru”.
Koalicija za pristup pravdi (Koalicija) podnela je inicijativu za ocenu ustavnosti nedavno usvojenog Zakona o parničnom postupku, čija primena počinje 1. februara 2012. godine, a kojim se, kako se u inicijativi navodi, ograničava pristup pravdi i preti represijom slobodnom mišljenju, delovanju i kritičkoj reči.
U vezi sa našim ratovima i ratnim zločinima najviše se izvinjavaju lideri novih država. Po pravilu, izvinjavaju se narodu, svom ili drugom, prilikom poseta ili važnih političkih događaja. Ta izvinjenja su kratkog daha, pa kratko i ostaju u sećanju. Možda i zbog toga, što još uvek nema nijednog političara koji je izvinjenjem zadobio poverenje žrtava „neprijateljske strane“ i pohvalu „svojih“ . Ipak, neke reči, iako ne izražavaju žaljenje ili izvinjenje, ostaju u pamćenju. Na mene su poseban utisak ostavile reči hrvatskog predsednika Josipovića, izrečene povodom 20 godina priznanja državnosti Republike Hrvatske, da je Hrvatska bolja i zahvaljujući boljim odnosima između Srba i Hrvata. To je suština izgradnje mira, pomirenja, pravde i neponavljanja zločina – tako ja vidim tranziciju od represije i nepravde prema poštovanju ljudskih prava i žrtava. U slučaju Srbije, bez priznanja Albanaca, Bošnjaka i Hrvata, i boljih odnosa Srba prema njima – i onih na vlasti, i nas „običnih“ – nema bolje Srbije. Ovaj pozitivan pristup mogao bi da nam pomogne u definisanju „novog mišljenja“ o Kosovu.
Gradska hronika na VK radiju, 18.01.2012. Gost Nataša Kandić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo