Nemanja Stjepanović: Normalno društvo ne diže spomenik Miloševiću
JNA je naprosto morala da stane između Miloševića i Tuđmana, između dva nacionalizma koja su regionu nanela najviše zla. A ona to nije uradila. To da su se u kninskoj Krajini Srbi iz revolta spontano digli na oružje je priča za uz gusle
Sredinom lipnja u Beogradu je objavljena publikacija Fonda za humanitarno pravo ‘Dosije: JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH’, a dva tjedna kasnije Skupštini Srbije izglasan je Zakon o ratnim memorijalima. Fondova knjižica, koja se temelji na haškim dokumentima, mapira transformaciju JNA u srpsku vojsku, pripremanje terena za ostvarenje plana Velike Srbije i posljedične zločine režima Slobodana Miloševića. Spomenuti zakon, koji je u Skupštinu proturila Srpska napredna stranka predsjednika Aleksandra Vučića, nekadašnjeg Miloševićevog ministra informisanja, mogao bi biti usmjeren na političko poništenje nečasnih epizoda agresorske srpske politike u bližoj i daljoj prošlosti. Taj zakon je nešto kao hrvatska Deklaracija o Domovinskom ratu, ali još morbidnije. Dvije naizgled nepovezane priče objedinjuju iste teme s dijametralno suprotnih pozicija. S jedne strane ljudskopravaši demontiraju dominantne narative iz sukoba devedesetih – dakle laži – a s druge strane ih službena Srbija nastoji zakonski cementirati. Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo dobro je upoznat sa sadržajem obaju priča. U intervjuu za Novosti objašnjava kako one ilustriraju općenito naličje kulture sjećanja u Srbiji.
Nemanja Stjepanović iz FHP održao “Javni čas o sudski utvrđenim činjenicama o genocidu u Srebrenici” na dan komemoracije u Potočarima.
Povodom 11. jula, Dana sećanja na genocid u Srebrenici, regionalna Koalicija za REKOM odaje počast žrtvama i poziva na prihvatanje sudski utvrđenih činjenica o počinjenom genocidu, objavljenih u brojnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kao i u presudama Suda Bosne i Hercegovine. 
Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo ocenio je u Novom danu TV N1 da Srbija okreće glavu od genocida u Srebrenici, i da nije dovoljno da političari jednom odu u Potočare i kažu “ja sam svoj posao obavio”, već da taj čin mora da bude praćen određnim koracima.
Nakon pada vlasti Slobodana Miloševića traženi optuženici vremenom su izručeni Hagu ili su namoljeni da se uz solidne beneficije dobrovoljno predaju. Moralo se. Što se „netraženih“ tiče, oni su ostali da mirno žive u Srbiji i optuženi su u retkim slučajevima, ponovo tek kada se moralo. Do danas, za ratne zločine nad srebreničkim dečacima i muškarcima – dakle za zločine, ne za genocid jer je to i u našem pravosuđu zabranjena reč – osuđena su petorica u dva predmeta, a osmorici se još sudi.
Na dnevnom redu Samita o zapadnom Balkanu sutra se u Londonu neće naći potpisivanje Deklaracije o osnivanju Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na području SFRJ (REKOM).
