O završnim rečima u procesu Mladiću, ali i o samom Tribunalu, njegovom funkcionisanju i roku trajanja, u Kažiprstu govori Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo, koji je, takođe bio i dugogodišnji izveštač iz Tribunala. S njim razgovara Suzana Trninić.
nasZa 12 godina procesuiranja ratnih zločina u Srbiji, javnost nije imala priliku da vidi nijedno svedočenje žrtava, počinilaca i svedoka, kao ni izricanje neke presude. Pravo na snimanje suđenja za ratne zločine do danas nije ostvario nijedan medij niti nevladina organizacija.
S druge strane, video-snimci suđenja za ratne zločine u državama regiona se redovno pojavljuju u medijskim prilozima. Na ovo redovno podsećaju iz Fonda za humanitarno pravo (FHP), ali situacija ostaje ista.
Pred ICTY-jem u proteklih 20 godina vođeno je 16 postupaka koji su uključivali i pljačku kulturnog i vjerskog naslijeđa.
U ustanovi kulture “Parobrod”, u organizaciji Fonda za humanitarno pravo, predstavljen je novi interaktivni narativ pod nazivom “Zatiranje istorije i sećanja”, koji je izradio Centar za tranzicijsku pravdu – SENSE, a koji prikazuje zločine nad kulturnim, historijskim i vjerskim naslijeđem počinjene tokom ratova devedesetih u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu.
U ratovima na prostoru bivše Jugoslavije uništeno je oko 2.000 spomenika verskog i kulturnog nasleđa. Od tog broja 500 je dokumentovano, izjavio je večeras u Beogradu Mirko Klarin iz Centra za tranzicijsku pravdu na predstavljanju izveštaja “Zatiranje istorije i sećanja”.
Izveštaj “Zatiranje istorije i sjećanja”, koji sadrži dokumenta i video materijal o uništavanju kulturnog nasleđa, napravili su agencija SENSA i Centar za tranzicijsku pravdu iz Pule, a dokument je prethodno predstavljen i u Sarajevu i Zagrebu.
Sumnjam da porodice žrtava uopšte vode računa i brinu o političkim pitanjima. Mi sigurno ne – ističe Fatos BitićiPotpuno je nebitno da li je neko kao što je Goran Radosavljević kasnije učinio ovu ili onu dobru stvar, na kojoj mu je možda NATO ili neko drugi aplaudirao, jer je tokom rata učinio mnoge ružne stvari.
Bilo bi dobro da se u Srbiji zabrani uzvikivanje na stadionima i na javnim mjestima parola ‘Nož, žica, Srebrenica’, jer, nakon toga, niko se ne bi usudio da to učini, jer je uvredljivo i bio bi kažnjen, rekla je Kandić.
SARAJEVO (AA) – Nataše Kandić iz Fonda za humanitarno pravo (FHP), u vezi s usvojenim izmjenama Krivičnog zakona u Skupštini Srbije u srijedu, kojima se uvodi novo kazneno djelo prema kojem se kažnjava negiranje genocida i ratnih zločina, za Anadolu Agency (AA) je istakla da se najnovijim izmjenama ne kažnjava i negiranje genocida u Srebrenici, javlja Anadolu Agency (AA).
„Bila je srijeda. Ujutro sam ustala kao i svaki dan, imala sam sina od osamnaest mjeseci, nije nikad ujutro spavao dugo, ali to jutro spavao je do deset. Dobili smo struju, pa sam pravila doručak, uključila mašinu, usisavala kuću“, mnogo godina kasnije o toj je strašnoj srijedi svjedočila preživjela B. Ž.
„Odjednom, čuo se pucanj, svašta nešto, i onda meni svekrva govori, ‘odoh ja dolje da vidim što je’. Otišla je dolje, kad trči putem i govori, ‘spremaj dijete, upali su u selo!’. Sve su oni pobili, gdje god su što našli, bio djed, bila baba, bio momak, bio čovjek, bila žena, bilo dijete, sve su pobili, sve su smakli, to je nemoguće, to je bila strahota.“
Razmjeri te strahote otkriveni su tek kad se vojska povukla.
Samo u tom selu, na dvije lokacije pronađeni su leševi trideset zarobljenih vojnika i desetak civila. Obdukcija iskasapljenih tijela, često potpuno golih ili pak samo u donjem rublju, otkrila je ljudskom umu neshvatljivu surovost ubojica. Vojnici i civili, žene i starci ubijeni su nakon strašnog mučenja. Muškarcima su odsijecane genitalije i udovi, nekima iskopane oči, većini je glava bila smrskana, jednome i prepolovljena, jednoj ženi je rasporen trbuh, neka su tijela spaljena, neka raznesena eksplozivom. Dvije stotine preživjelih mještana, među kojima deset trudnica i gotovo šezdesetoro djece, odvedeno je u logor. Osam zatočenika nije preživjelo, a najmanje dvije žene brutalno su silovane.
Pravo na snimanje suđenja za ratne zločine u cilju javnog prikazivanja do danas nije ostvario nijedan medij niti nevladina organizacija, a javnost u Srbiji do danas nije imala priliku da vidi nijedno svedočenje žrtava, počinilaca i svedoka, niti izricanje neke presude.
To navodi se u publikaciji “Analiza aktuelnih pitanja u postupcima za ratne zločine”, koju je juče predstavio Fond za humanitarno pravo (FHP).
Kako se u analizi ističe, pravo javnosti na pristup relevantnim dokumentima iz suđenja za ratne zločine u praksi se ograničava odbijanjem sudova da dostave presude iz postupaka koji nisu pravosnažno okončani i prekomernom anonimizacijom podataka, “a ovakvo postupanje zasnovano je na neusaglašenom tumačenju ionako nepreciznog pravnog okvira”.
U praksi, ukazuje se u analizi, ovlašćeno lice za odlučivanje o zahtevu za snimanje – predsednik Višeg suda u Beogradu, suprotno zakonu, takve zahteve odbija.
“Najzad, zakonodavac nije prepoznao istorijski i društveni značaj sudskih spisa iz predmeta ratnih zločina time što bi ih odredio za trajno čuvanje”, piše u izveštaju, koji se zapravo odnosi na mehanizme koji javnosti stoje na raspolaganju za pristup informacijama o suđenjima.
Milica Kostić, direktorka pravnog programa FHP-a, ukazala je da ova nevladina organizacija smatra da je praksa anonimizacije imena žrtava u presudama za ratne zločine, čini žrtve nevidljivim za javnost, čime se krši pravo na istinu žrtava i njihovih porodica, ali i čitavog društva.
Kada je reč o čuvanju sudskih spisa, Kostić je istakla da Srbija treba, po ugledu na zakonska rešenja iz regiona, izmeni Sudski poslovnik, tako da eksplicitno predvidi trajno čuvanje predmeta ratnih zločina, bez obzira na njihov sudski epilog, kao i da spise čuva u skladu sa odredbama Zakona o kulturnim dobrima.
Analizu je FHP zajedno uradio sa Komitetom pravnika za ljudska prava – Jukom i Beogradskim centrom za ljudska prava.
Ravnoteža zločina
Što se tiče dela o izveštavanju medija o Srebrenici, u analizi se ukazuje da je ravnoteža zločina najteže praćena i nastupima političara koji često iniciraju tu vrstu rasprave kako bi se dali argumenti u svrhu kontinuiteta starih politika. “mediji svoju podršku nalaze i u političkom telu, pa se na taj način često briše granica gde počinje glas političara, a gde glas samih medija”, navodi se u analizi.
Preuzeto sa portala Danas
