Haški tribunal je ponudio činjenice koje bi mogle da budu osnov pomirenja u regionu, kaže u intervjuu za DW Nemanja Stjepanović, istraživač Fonda za humanitarno pravo. Pričali smo o uspesima i promašajima Tribunala.
DW: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, poznat kao Haški tribunal, odlazi u istoriju samoubistvom u sudnici. Kako je to uopšte bilo moguće?
Nemanja Stjepanović: Ovo je jedna, ne i jedina stvar, koja pred Tribunalom nije smela da se dogodi a posledica je prekomerne brige za prava optuženih za ratne zločine. Da su ustanovljene neke rigorozne procedure usmerene na kontrolu ulaska optuženih u sudnicu, odbrana bi se sigurno žalila i bilo bi joj udovoljeno, to je problem koji postoji od početka rada suda. Istraga će bez sumnje biti sprovedena i izvesno je da će cilj biti utvrđivanje ko je, da tako kažem, saučesnik u Praljkovom samoubistvu. Ko mu je doturio otrov i da li je prekršena neka procedura pri ulasku u sudnicu. U iščekivanju rezultata te istrage, mislim da treba da govorimo o presudi koja je danas izrečena, da se setimo žrtava Prlića, Praljka i drugih koji su danas osuđeni i sagledamo kakav je rat vođen u Bosni i Hercegovini I kakva je uloga Srbije I Hrvatske bila u njemu.
Glavni tužitelj Haškog tribunala, Serge Brammertz za avangardu komentira presude Mladiću, “dokazano je da su počinjeni masovni zločini protiv čovječnosti u općinama u Bosni i Hercegovini”, Prliću i ostalima: “Dokazano je da je Hrvatska imala punu kontrolu nad HVO-om koji je počinio široko rasprostranjene zločine, ili da je Hrvatska dala svoje vlastite oficire Hrvatske vojske da komanduju snagama HVO-a u Bosni i Hercegovini, ili da je Hrvatska pružila logističku podršku tim snagama, ili da je Hrvatska slala vlastite snage Hrvatske vojske u Bosnu i Hercegovinu da neposredno učestvuju u sukobu”; o komentarima po kojima se Srbija, nakon presuda Mladiću i Karadžiću, “izvukla” od odgovornosti za rat u BiH, “Međunarodni sud pravde je utvrdio da je Srbija propustila spriječiti i kazniti genocid u Srebrenici.
Prije 26 godina izvršen je najžešći napad na Dubrovnik, drevni grad i biser hrvatske, mediteranske i svjetske kulturne baštine.
Srbija i Hrvatska jednom zauvijek moraju da se odreknu ciljeva koji se nikako i nikada nisu mogli niti će se moći ostvariti bez činjenja zločina. Znamo koji su to ciljevi – teritorijalno uvećanje na račun BiH i etničko razgraničenje unutar dijelova BiH. To su bili ratni ciljevi bh. Srba i Hrvata, te ratni ciljevi Srbije i Hrvatske, upozorava u razgovoru za Vijesti.ba istraživač Fonda za humanitarno pravo Nemanja Stjepanović.
