Na izložbi se mogu vidjeti autentični artefakti i fotografije iz perioda od 1992. do 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba držale Sarajevo pod opsadom.
U prepunoj Ustanovi kulture Parobrod, u centru Beograda, u utorak navečer je otvorena izložba “Opkoljeno Sarajevo”, u organizaciji Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine.
Izložba je deo stalne postavke Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, a na njoj se mogu videti autentični artefakti i fotografije iz perioda od 1992. do 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba držale Sarajevo pod opsadom tri i po godine.
Eksponati pokazuju kako se odvijao svakodnevni život u opkoljenom, granatiranom i snajperisanom gradu. Ratne pećnice, vuneni džemper dečaka Nermina Divovića, koji je ubijen snajperskim metkom, fotografije masakra na Markalama, pokolja u Ulici Vase Miskina, natpis “Don’t let them kill us” sa izbora za mis Sarajeva 1993. godine, karton sa natpisom “Pazi snajper”, dečje igračke, kanisteri za vodu – samo su neki od eksponata koji posetiocima izložbe svedoče o životu u opkoljenom Sarajevu.
Osnivačica Fonda za humanitarno pravo za Danas povodom penzionisanja načelnika Generalštaba VS i dodeljivanja Karađorđeve zvezde
Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo (FHP), ističe za Danas da je penzionisanje doskorašnjeg načelnika Generalštaba Vojske Srbije LJubiše Dikovića pokušaj prikrivanja pritisaka međunarodne zajednice da Diković bude sklonjen sa te funkcije.
S druge strane, dodeljivanje Dikoviću ordena Karađorđeve zvezde prvog stepena jeste pokušaj vlasti da se nametne političko pamćenje da je on veliki heroj, veliki vojskovođa i častan oficir. Vlast računa da će upravo to ostati budućim generacijama. Međutim, vlast se preračunala, jer postoje sudski utvrđene činjenice o tome šta se dešavalo u zoni odgovornosti 37. motorizovane brigade Vojske Jugoslavije kojom je tokom sukoba na Kosovu upravo komandovao Diković. Na primer, postoje dokazi o ubistvima seljaka, proganjanju civilnog stanovništva u opštini Glogovac, o granatiranju sela, teranju civila da beže u šume, a potom odvajanju i ubijanju muškaraca, naglašava Kandić.
Pismo osnivačice Fonda za humanitarno pravo predsedniku Kosova Hašimu Tačiju
Poštovani predsedniče Kosova,
Vaše zalaganje za pomirenje između Srba i Albanaca i za multietničku državu Kosovo ima podršku međunarodne političke zajednice i civilnog društva, ali nailazi na nevericu kod kosovskih Srba koji danas žive u Srbiji.
Ja sam 13. 6. 1999. godine u Đakovici videla unesrećene albanske porodice, ljude u strahu od srpske policije, kuće oko bolnice u plamenu i lekare koji su skupljali novac da policiji i „paramilitarcima“ plate za život. Pomogla sam koliko sam mogla. Nikada veće hvala nisam dobila.
Ovom prilikom, molim Vas da se lično angažujete kako bi Srbi iz Đakovice, 28. avgusta 2018. godine, mogli da posete crkvu i svoje kuće i da ne budu izloženi poniženju kao prethodnih godina.
Autorka je osnivačica Fonda za humanitarno pravo
Preuzeto sa portala Danas
Policija je početkom avgusta, u trećoj po redu takvoj akciji, pokušala prinudno da iseli raseljene porodice sa Kosova, koje bespravno žive u jednoj zgradi u Beogradu.
Samo četiri dana kasnije, Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova, uručio je ključeve 15 stanova u Arilju za izbeglice iz Bosne i Hecegovine i Hrvatske.
Ono što je zajedničko i za porodice koje su iz domova proterivali, ali i za „srećne” dobitnike ključeva jeste – skoro dve i po decenije čekanja pred imaginarnim vratima, kako bi na kraju i dobili stan koji im je obećan.
Čak 800.000 izbeglica i raseljenih iz bivše SFRJ bilo je u takvoj situaciji u Srbiji, podaci su Komeserijata za izbeglice. Država je do sada podelila 20.000 stanova i drugih rešenja, a pronašla je krov nad glavom za 70.000 ljudi.
Kakav Old Traford, kakvi bakrači. Stadion fudbalskog kluba “Trgoprodaja” bio je istinski teatar snova za sve nas hapce što smo odrastali na potezu od Tešinća do prvih kuća Gornje Puharske. Tu sam gledao svoju prvu utakmicu uživo, divio se paradama Dževada Delkića (koji će mi par godina kasnije krvnički zavrnuti uši kad sam mu ledenom grudvom pogodio šoferšajbu dok je prolazio kraj škole), i čudom se čudio zašto se starije komšije ushićuju Ramizovim zakrivljenim loptama i zovu ih “suhi list”.
Zaigrati “na male” ili penala “u romane” na travnjaku stadiona obično je zahtijevalo višemjesečni staž stražara koji bi motrio hoće li naići Dajdža i uz psovke i galamu nas rastjerati kao piliće. Eniz Kandžić – Dajdža bio je inače trener svih mladjih ekipa FK “Trgoprodaja”, kuća mu je bila odmah uz stadion, a o “zelenom tepihu” se brinuo sa takvim fanatizmom kao da je u najmanju ruku bio njegovo rodjeno vlasništvo na kojem je svakog vikenda igrala Barselona. Trebalo je da prodju godine da shvatim kako nas je Dajdža ustvari puštao da igramo, posmatrao naše tekme pušeći podbočen na ogradu, ocjenjivao ko je dovoljno talentovan da bude regrutovan u pionire, i da bi zagalamio tek kad bi se na mjestu gdje smo se tutnjali trava počela utabavati i gubiti boju.
Bacanjem 224 crvene ruže i učenjem Jasina, preživjele žrtve i porodice ubijenih su danas, u organizaciji Udruženja logoraša “Prijedor92” i “Kozarac”, obilježili 26. godišnjicu stravičnog zločina nad logorašima na Korićanskim stijenama.
Kako javlja reporterka N1 koja prati ovaj događaj, okupljeni su poručili da su kazne za izvršioce preblage.
Ruže su bačene uz poruku “Ruža ruži”, a kod prisutnih se na licu vidio bol, suze i grč prilikom učenja Fatihe i Jasina.
Predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka Mirsad Duratović kazao je da je masakr na Korićanskim stijenama monstruozan zločin nad grupom od najmanje 224 bošnjačka i hrvatska civila iz Prijedora koji se dogodio 21. augusta 1992. kao dio kampanje etničkog čišćenja Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora.
Masakr je izvršen po nalogu Kriznog štaba općine Prijedor, izveli su ga pripadnici Interventnog voda prijedorske policije. Potraga za posmrtnim ostacima ubijenih logoraša još nije završena.
“Tog dana su srpski policajci iz izbjegličkog konvoja izdvojili prijedorske logoraše na planini Vlašić. Dovezeni su na Korićanske stijene. Logorašima civilima je naređeno da stanu na rub provalije, a zatim su im pucali u leđa. Nakon što su civili popadali u provaliju, policajci su nastavili bacati bombe i pucati kako nitko ne bi preživio”, kazao je Duratović.
Za zločin na Korićanskim stijenama kazne je dobilo 11 osuđenih, u trajanju od ukupno 200 godina. Još uvijek se traga za 80 posto skeletnih ostataka jer su tijela ubijenih logoraša prebačena i zakopana na drugim lokalitetima.
Za zločine pred MKSJ i Sudom BiH osuđeni su Darko Mrđa na 17, Damir Ivanković na 14, Gordan Đurić na 8, Ljubiša Četić na 13, Zoran Babić na 22, Milorad Škrbić na 21, Dušan Janković na 21, Željko Stojnić na 15, Saša Zečević na 23, Marinko Lepoja na 23 i Radoslav Knežević na 23 godine zatvora.
Preuzeto sa portala N1
Ja dolazim iz Srebrenice, članica sam pokreta „Majke enklava Srebrenica i Žepa“.
Kada sam obavljala razgovor i pripreme za ovo svjedočenje, ja sam se odlučila za jedan dan za koji smatram da je bio najteži za mene i moju djecu. Slučajno ili ne, to je bio baš današnji dan, 8. maj 1992. godine, kada je moj muž ubijen i kada su meni arkanovci ušli u stan. I uvijek se predstavljam kao žrtva genocida prvo iz 1992. godine, pa tek onda iz 1995. godine, jer 1995. je bila kraj i tada sam pogubila sve.
Danas je baš 8. maj, baš se potrefilo tako. On se obilježava i u Srebrenici. Sramota me da plačem kada čujem ove majke. Već dvadeset godina gazim ovaj put, ali nisam uspjela da savladam emocije. Ponosna sam na samu sebe.
Zašto je zaturen kontekst totalnog srpsko-albanskog razlaza i zbog čega se u dijalogu o Kosovu u Srbiji potpuno prećutkuje odgovornost za dešavanja koja su prethodila ratu 1999. godine, odnosno proglašenju kosovske nezavisnosti 2008. godine?
Politička i intelektualna elita ćuti o onome šta je dovelo do toga da Srbija izgubi deo teritorije, odnosno da građani albanske nacionalnosti svoju budućnost vide jedino u nezavisnoj državi Kosovo.
Sofija Todorović, iz Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji, koja je rođena 1992. godine, dakle posle početka ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, kaže da se o tome šta je prethodilo, dakle o kontekstu tih događaja, malo ili ni malo zna.
Odbacivanje izvještaja Komisije za Srebrenicu iz 2004. godine u Narodnoj skupštini RS i eventualno formiranje nove komisije politički je motivisano sa političkim posljedicama, ali to ne može promijeniti ništa što je utvrđeno i prihvaćeno u izvještaju iz 2004. godine, kaže za Vijesti.ba osnivač Fonda za humanitarno pravo i regionalna koordinatorica Koalicije za REKOM Nataša Kandić.“Izvještaj Komisije iz 2004. godine, koji je usvojila tadašnja Vlada RS, nemoguće je mijenjati bez obzira na obrazloženje, razloge, političke prilike i ciljeve. To je dokument koji je dobio domaću i međunarodnu verifikaciju, te niko ne može nikada da ukine ili izbriše taj izvještaj. To je dokument koji pripada određenoj vladi, ona ga je usvojila. Izvještaj nije sudski organ, te da, ukoliko se pojavi nova činjenica, postoji mogućnost preispitivanja presude. Riječ je o izvještaju iza kojeg je stala ne samo Komisija, nego i Vlada RS”, naglašava Kandić.
Stoga je mišljenja da zaključne entitetskog parlamenta treba posmatrati kao politički događaj, koji ništa dobro i tačno neće donijeti.
