Brojnost primera u kojima predstavnici institucija i najviši državni funkcioneri relativizuju i poriču zločine, a promovišu zločince kao heroje, potvrđuje da je zvanična politika sećanja u Srbiji aktivno usmerena ka revizionizmu i manipulativnim praksama sećanja. Prema žrtvama se ne iskazuje poštovanje i empatija, već se prema njima ponaša na neprihvatljiv način, tako što im se uskraćuje ili otežava ostvarivanje prava, dok se njihovo stradanje zanemaruje, prećutkuje, relativizuje ili otvoreno poriče
Kada se u ratu počini strašan, nepojmljiv zločin – kada neko zapali žive ljude ili siluje devojčicu ili muči čoveka do smrti – to bezrazložno nasilje nad drugim, ta nepravda je toliko potpuna da se nikada ne može ispraviti. Tada ne postoji ni pravo ni pravda – počinilac je gospodar života i smrti, a žrtva je potpuno nemoćna, prepuštena volji zločinca. Jedino što tada ostaje, kao izbledeli trag pravde, kao dug toj žrtvi i njenoj porodici, te kao potreba društva pa i celog čovečanstva, jeste da će jednog dana, kada oružje utihne, pravo ponovo preuzeti vlast – tada će oni koji su tu neispravljivu nepravdu počinili biti izvedeni pred lice pravde i odgovarati za svoja nedela. U tom procesu žrtve bivaju priznate i dobijaju simboličnu ili materijalnu odštetu, a društvo ponovo uspostavlja vladavinu zakona i vrednosti pravde, istine i humanosti.