U dijelu bošnjačke javnosti, već i u ratu, a čak i više neposredno nakon rata, počeli su kolati stavovi o Srbima kao narodu koji su nevjerovatno podsjećali na raniju ekstremističku propagandu nekih velikosrpskih intelektualaca – o Hrvatima. Znate tu priču o “genocidnom narodu”, koji već s majčinim mlijekom stiče gorljivu mržnju prema svemu “drugom i drugačijem”, naročito “našem”. Pošto u “genetskom profiliranju” naroda ima nečeg fašističkog, a u našem vremenu fašistom niko ne želi biti, zagovornici ovih teorija skloni su braniti i sebe i teoriju izuzecima koji, kao, potvrđuju pravilo. K’o biva, nisu svi (Srbi) isti, ima ih možda pet-šest – na ranu ih živu privit’. Čak će i oni Bošnjaci koji Srbe najstrasnije mrze i preziru, čak će i najglasniji “anatomi srpske destruktivnosti” pronaći mnogu lijepu riječ za Natašu Kandić i Biljanu Kovačević-Vučo (čelnice Fonda za humanitarno pravo odnosno Komiteta pravnika za ljudska prava), za aktivistkinje organizacije Žene u crnom, za aktiviste Centra za kulturnu dekontaminaciju ili Inicijative mladih za ljudska prava. No i toj je ljubavi možda došao kraj. A sve zbog Dragulja Medine.